KRIK BESNOG PILETA

SAN II

ARTWORK — Autor thea @ 23:45
Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4

Sanjala sam nesreću na putničkom brodu. Bila sam na palubi, znajući ili predosećajući da će se nešto loše desiti. Tako je i bilo. Neka nevidljiva sila nas je divljački odbacila, ili je možda čak bila i vidljiva, samo ne meni. Ljudi su izbezumljeno trčali oko mene, vidno uplašeni i reklo bi se beznadežno izgubljeni. Narandžasta svetlost vatre koje nije bilo, oslikavala se na površini vode, a potom je polagano počela ispunjavati i mračni prostor oko nas. Za to kratko vreme, mogli su se nazreti raznoliki oblici koji izviruju iz mora, poput nekih mehaničkih postrojenja, fabrika ili centrala. Bilo ih je svuda. ‘Verovatno smo udarili u jednu’ , pomislih, a ta moja misao kao da povuče i sam brod na morsko dno. Počesmo da tonemo neverovatnom brzinom, i još uvek se sećam paničnog straha i snage s kojom sam se borila da ostanem na površini, dok je brod tako naglo nestajao pod vodom. Međutim u jednom trenutku sam osetila nečiju ruku, oko zgloba moje noge, i tako silovit stisak, koji me je povukao u tamnu dubinu. Onda sam ugledala lice, unakaženo grimasom nepojmljivog užasa, koje se gubi u ništavilu hladne vode i mene vuče za sobom. Paničan, iskonski strah, kakav još nikad pre nisam osetila počeo se širiti mojim venama i baš tada sam shvatila da ja zapravo dišem pod vodom i da je sve to samo san, a potom sam otvorila oči, još uvek svesna da sanjam, i preda mnom se ukazao sasvim novi prizor. Gledala sam u neke stare ruševine, obrasle jarko zelenim puzavicama i raznolikim tropskim biljem. Intenzitet boja je bio neverovatan. Ponavljala sam sebi da što duže moram ostati svesna da sanjam, i prisetila sam se reči iz knjige koju sam prethodni dan čitala da fokusiranje pažnje na jedan objekt produžava svesno stanje tokom sna. Pokušala sam zadržati pogled na neobičnom simbolu uklesanom u prastari kamen, ali neopisiv strah me poče obuzimati i čudno saznanje da ne bih smela biti na tom mestu, da ne bih čak smela biti ni svesna da sanjam. Međutim, što sam se više opirala tom saznanju, moj pogled se više nije mogao zadržati na simbolu, već je nervozno preletao preko cele ruševine. Jedan deo mene je znao da ne treba da se bojim, s obzirom da je to samo san, niti sam se ikada do sada plašila ‘’svesnih’’ snova, čak naprotiv, pomagali su mi da se prevaziđem bilo koji strah i činili da se osećam moćno i nepobedivo. No ovaj strah kao da mi je bio nametnut. Pokušala sam da ga savladam, i činilo se da uspevam sve dok nisam ugledala četiri nepoznate prilike na udaljenosti od svega nekoliko metara. Četiri indijanca. Ne mogu dozvati u sećanje izraze njihovih lica, samo znam da su me posmatrali par trenutaka, a potom naterali da se probudim! Kažem naterali, jer vrlo dobro znam da se nisam probudila svojom voljom. I još uvek ne znam da li sam se odistinki probudila u stvarnom svetu, ili sam sanjala da sam se probudila,( jer sam se upravo to pitala nakon ‘buđenja’). Sve je ukazivalo da sam se zaista probudila, moja soba, krevet, sve je bilo kako treba, no u isto vreme izjedala me i sumnja, taj neopisiv osećaj da još uvek sanjam, jer da sam se stvarno probudila ne bi bilo nikakve sumnje, zar ne?    

 


HIPERBOLIČNI PARABOLOID

Generalna — Autor thea @ 00:08
 

Tako bih volela da bar jedan unos započnem kako treba, s dozom klasike i zrele, suvisle ozbiljnosti, što bi po logičnom sledu dodgađaja eventualno dovelo do pokušaja eskalacije istog u nešto nadasve čitljivo, primamljivo i manijakalno uporno da se putem svoje megalomanske ambicije približi statusu jednog sasvim običnog dnevnika.

Međutim, vrlo je velika razlika između onoga što bih volela i onoga što radim. Uzrok je kao što se da pretpostaviti, khm, ono Nešto, a posledica, priličan skup baljezgotina upakovanih tako da poprime izgled teksta.

Autor naravno, nikada ne propušta priliku da uputi upozorenje i izvinjenje nevinim čitaocima (ako ih uopšte i ima) zbog opsesivno-kompulsivne potrebe da navedene baljezgotine smešta na papir i objavljuje u (do sada) skromnim količinama.

Naravno i ovaj put sam imala želju da napišem jedan sasvim pristojan tekst, koji bi obuhvatio univerzalnu temu živtone monotonije, i bio začinjen izvesnim brojem neizrečenih emocija,  nagomilanih frustracija i paradoksalnih situacija. No, još pre samog početka shvatila sam da bi se sve to ustvari pretvorilo u jedan blago mučan proces kopanja po duševnoj bašti, za koji autor još uvek nije spreman.

(iako mu je ašov već pri ruci kao i podrška imaginarne čete seljaka)

Možda i jesam spremna, ali se zavaravam i izbegavam součenje sa istinom.

’Istina oslobađa’, dobacuje mi Nešto, ali isto tako znam da istina može i da zaboli.

                           

(Tri zvezdice, kao simbol elegične pauze)

 

(u svrhu što boljeg dramskog efekta audiovizualizirajte neku srcedrapajuću muziku, crknuto mače i miris pečenog kestena)

 

Istini za volju, pristojni tekstovi su ionako precenjeni. Kao i markirana garderoba,ali o tome neki drugi put.

Hmm, opet baljezgam, opet digresija i nepotrebna retardacija prilično šuplje priče,

koja ne vodi ni čemu, i koju autor očajnički pokušava da zakrpi, prilično jadnim kombinacijama osiromašenih rečenica.

Ovog puta reč RETROSPEKCIJA me blago potapša po leđima, i taman kad sam se spremila da je otresem kao ciganče slinu, savest me zagriže onako krvnički te reših da otvorim dušu.

Dakle, već izvesno vreme autor se oseća usamljeno.

(Eto napisah, ništa strašno, trebala bih to češće da radim)

(negde između zaglušujuće buke kreirane od strane imaginarne čete seljaka kojom se obično izražava masovno oduševljenje i buke kreirane od strane sivih moždanih ćelija nevinog čitaoca, a kojom se obično izražava vređanje inteligencije, začu se i glas kojeg se autor najviše i pribojavao)

            -Ha, ha, ha, ti usamljena!? Pored toliko ljudi koji te okružuju, ti se osećaš usamljenom?

Ili si luda, ili razmažena do besvesti.

-Volela bih kada bi bar za trenutak poštedeo moj tok razmišljanja, i otišao da prosipaš te jeftino – sarkastične upadice, u kanalizaciju sopstvenog intelekta.

Elem, ako zanemarimo prethodnu digresiju, do izvesnog dela, i naučno dokažemo da autor nije lud (ma koliko se Nešto trudilo da dokaže suprotno), a kamoli razmažen, ostaje nam da se suočimo sa istinom.

Dakle, usamljenost. Tako milozučna i tako nepoželjna reč.

Za duhovno/emotivno/mentalni sklop poput mog, samoća često zna biti jako inspirativna, pa čak i prijatna. No u poslednje vreme, kada mi je potrebno da budem okružena i inspirativnim i prijatnim ljudima, dešava se da deficit istih pokvari moje raspoloženje.

Gde su ti ljudi s kojima bih mogla pričati o umetnosti, snovima, udaljenim zemljama, mitskim bićima, o stvarnosti i fikciji, o knjigama i putovanjima?

Nadam se da su tu negde, samo mi treba vremena da ih pronađem.

Do tada ću usamljenost ubijati praktičnim radom, internetom, knjigama i dobrom starom milkom od jagode.


BREZ UPOZORENJA

Generalna — Autor thea @ 15:48
Dakle, pokušavam naterati sebe, da se suočim s tim, *nečim, po poslednji put, ali se moja kuraž stidljivo pokazala kao ekvivalent hrabrosti jednog vrlo smelog miša.

No, ako nema suočenja, nema ni teksta, pomislio bi neki zbunjeni čitalac, naviknut da od autora očekuje uvek jedne te iste nebulozne tekstove u vidu besmislenih prepirki sa samim sobom.

No, po koznakoji put autor je odlučio da nastavi s pisanjem brez obzira na sve, iako istini za volju, nema blage veze o čemu bi pisao, i gde će ga pero najzad odvući.

            (Dobro, znam taj pogled, pero, tastatura, svejedno. Metafore ionako služe kao očajnički potez spašavanja, nečega što je već i pre početka osuđeno na propast)

           

            *Ova neizvesnost služi svim akademskim, poštenim, naivnim i zbunjenim građanima da na vreme shvate gorku istinu - predstojeći redovi smrde na dosadu, te da svoje dragoceno vreme utroše na neku zanimljiviju aktivnost poput tombole ili boćanja.

           

POŠTOVANI GLEDAOCI PROGRAM NASTAVLJAMO PRENOSOM NAJNOVIJEG IZVEŠTAJA SA PODRUČJA PIŠČEVE (be)SVESTI...

 

 Hej, hej. stanite malo! Ovo stvarno nema smisla! Ko ste vi i ko vam daje za pravo da

mi se mešate, u prirodan tok misli? (misli se ovde malo začudiše, s obzirom da do ovog trenutka nisu bile svesne svog tekućeg stanja)

 

ŠTOVANI GLEDAOCI IZVINJAVAMO SE ZBOG AUTOROVIH MANIJAKALNIH UPADICA, CELA EKIPA RADI NA OTKLANJANJU OVE TEHNIČKE GREŠKE, NADAMO SE SKOROM POČETKU PRENOSA, HVALA NA STRPLJENJU,

            VAŠA REDAKCIJA

 

            -Ma koja redakcija, u vražiju mater!

Ovo je nečuveno! Ili ćete me pustiti da pišem ili... ,

...ma pustite me!,

...Nešto, jesi li to ti?

...hej!

...čujete li, žaliću se vrhovnim organimaaaa!!!,

„$“#%“#$%&!!!...

            (glas autora misteriozno nestaje u pozadini)

U međuvremenu Nešto sedi u omiljenoj autorovoj fotelji, sa kezom osobe koja je svasna da sedi u autorovoj omiljenoj fotelji.

(U drugom međuvremenu, autor grozničavo pokušava da uspostavi kontrolu nad samim sobom i okrene pravac teksta u svoju korist.)

 

(*U nekoj drugoj dimenziji, zapovednik Zvezdanih trupa vodi krvavu bitku za spas rodne planete Mediokritona, zahvaćenu invazijom kvazigalaktičkih organizama nepoznatog porekla, ali sa vrlo naprednijom tehnologijom, poput modifikatora subatomskih čestica i generatora subprostornih anomalija...)

 

POŠTOVANI GLEDAOCI UKLJUČUJEMO SE U DIREKTAN PRENOS:

 

            ’’U ovom trenutku, autor očajnički nastoji da zagospodari sopstvenim umom, i spreči svaki dalji izliv naučno-fantastičnih baljezgotina, koje Nešto tako podmuklo infiltriralo u tekst.

            Nešto se pak i dalje zlobno kezi, u trijumfalnom naletu samozadovoljstva.

Naš pisac menja boje, brzinom na kojoj bi mu svaki iole normalan kameleon pozavideo, i poslednjim atomom snage svojih napaćenih neurona, nerava, ganglija i sive moždane mase, poseže za ostacima zdravog razuma, ali avaj!

Nešto je preuzelo vođstvo u ovom kritičnom trenutku dovodeći situaciju do krajnjih granica neizvesnoti! Da li će napaćeni autor biti u stanju da se izbori s tim ili ne?

Da bi saznali podrobnije, dragi gledaoci, prebacujemo se u sam centar zbivanja,tj. direktno u piščev um.’’

            -Dragi moj autoru, zašto si tako istrajan u opiranju? Pa mi smo tim! Brat i sestra, sijasmki blizanci...

            -Prekini više! Čekaj samo da dođem sebi! Platićeš mi!

            -Ha, ha, ha, bla, bla, bla! Hajde dosadila si i bogovima i narodima s tim praznim pretnjama! Posmatraj me kao saveznika. Ja sam ono što daje zanimljivost tvojim teskstovima. Začin, mirođija, šlag na torti...

            -Začepi! Ti si običan korov, pantljičara, parazitski isprdak za upropaštavanje tekstva, a i mog uma, ako ćemo iskreno.

            -Khhh, ha, ha, ho, ho, ’’mog uma’’? Ha ha, ti to zoveš umom!

Draga moja, žao mi je što ću te razočarati, to što ti nazivaš umom, prestalo je biti samo tvoje, davno, davno... biće bolje da ubuduće koristimo onu divnu prisvojnu zamenicu NAŠ!

            -NIKAD! – kriknu autor izbezumljeno, a zatim povika: -Četo napred!

*Četa seljaka je jedva dočekala, i naravno sa sve nazubljenim vilama krenula u opaki juriš na još opakiju neman koja je zagospodarila piščevom svešću.

            Šta se dalje dogodilo, pa, zamislite Nešto, i njegov zlobni kez, koji je uvidevši ozbiljnost situacije, pobegao  glavom bez obzira, ustupivši mesto bolnom grču, životinjskom kriku i plešućim zvezdicama. Neračunajući na ovaj faktor iznenađenja, u vidu juriša verne čete seljaka i vrha sveže nazubljene vile u svojoj stražnjici, Nešto se povuklo u namračniju pećinu piščevog uma, psujuću i proklinjući, i naravno oslobodivši (bar za kratko) autora, svog nametljivog  prisustva.

            U ovom delu, jedan uproni čiatalac očekuje dalji razvoj situacije, pretpostavljajući da će autor na samom kraju (oslobođen napasti) napisati nešto pametno, poučno ili u najmanju ruku izvesti neki suvisao zaključak, ali..

Da, ovo je taj deo u kome nasamareni čitalac shvata da je nasamaren, i da je jedina veza između pridjeva poput pametno, poučno, suvislo, i autora, ona paradoksalne prirode.

 

 


Powered by blog.rs