Nešto* sasvim lično
Kada bi postojala mogućnost da čulom mirisa prepoznate ’kakvoću’ nadolazećeg teksta, verovatno biste pobegli glavom bez obzira, sa suptilnim osećajem blage mučnine u stomačnim predelima.
Dakle, ako uzmemo već spomenutu reč, iliti ’kakvoću’, te joj oduzmemo par jačih ’aduta’, kao npr. slovo, ’v’, zatim ’o’, a potom i ’ć’, postaće nam prilično jasno na šta ovaj tekst miriše.
Dobro, sad kad sam kao po dobrom starom običaju upropastila početak, mogu s mirom da se bacim i na upropaštavanje ostatka.
(ostatak je pak najavio da će svako bacanje na njega imati katastrofalne posledice po izvršioca radnje),
Hvala, imaćemo to u vidu!
Naravno, već je opšte poznato, da glavni i odgovorni krivac za ovakvu destrukciju nisam ja, već *Nešto sasvim drugo, a da su ovi pokušaji pisanja, očajničko nastojanje da se oslobodim *Nečega.
Faza 2, (gde autor shvata koliko je u stvari zbunio pre svega sebe, a potom i nevine čitaoce, i gde po ko zna koji put rešava da se uozbilji, a tekst podvrgne plastičnoj operaciji, kako bi ga do samog kraja krasio epitet suvislog.)
U poslednje vreme strašno me muči činjenica koja se tiče mog konstantnog ’razočaravanja’ u ljude. (Činjenica je upravo uložila žalbu zbog glagola ’muči’ koji se našao u njenoj neposrednoj blizini i pritom ugrozio njen smukomstečeni ugled)
Ne, ne, ne, samo ne prevrćite očima u stilu ’Čuj ovog mizantropa’, jerbo se moje razočarenje ne tiče celokupnog čovečanstva, već određene količine ljudi koje nekoć smatrah bliskim.
Ne mogu sa sigrunošću utvrditi šta se tačno desilo, i zbog čega, samo znam da je bilo spontano. Počeli smo se lagano udaljavati jedni od drugih, dok na kraju nismo postali potpuni stranci.
Možda je prirodan proces sazrevanja imao pune ruke posla, ali opet...,
...opet to pitanje, jesam li ja kriva?
Kriva zato što slepo verujem ljudima, što nastojim da vidim samo ono najbolje u njima, a samim tim ih idealizujem.
Ili, sa druge strane, imam previsoka očekivanja?
Ne znam. Zaista.
Da li je moguće da smo se toliko promenili, i da ništa više nije ostalo sem sebičluka i bezosećajnosti?
’Svi za jednog, svako za sebe’...
Nekada su mi nedostajali,...
... sada, sa svakim razočarenjem, sve manje.
Ne poznajem ih, a ni ni mene izgleda...
Možda je tako najbolje....
blah...
Sve je to sasvim normalan zivotni proces i moras ga proci. U svemu uvek ima bar zrnce nase krivice, ali nisu ni svi ljudi dobri. Moras sama da biras u zivotu i sama da donosis odluke. Zivot je to-nije igracka : ))
`Ajd sad, sledeci post neka bude veseliji, jer ovde te niko nece povrediti : )) i ne moras da brines!
Autor Pinokio — 07 Maj 2008, 08:46
Ma digni ruke od toga.Naprosto nismo svi isti i ne mozemo svi da se slazemo.Sve smo zauzetiji sami sobom,poslom ili nekim izmisljenim obavezama.
To je valjda deo odrastanja i sazrevanja. Ono sto vredi ostane,one labavije veze popuste. Meni se mnogi ni na ulici ne javljaju!A nekad smo se znali!
Autor siljka — 07 Maj 2008, 11:15
ja uporno i dalje kolutam očima, i čini mi se da me hvata blaga nesvestica od tolikog kolutanja.
nije moguće da više ništa nije ostalo sem sebičluka i bezosjećajnosti.
garant!
Autor suky — 20 Mar 2009, 11:46