VRATA PERCEPCIJE
Ponekad je zaista teško, pogotovo u slučaju svojstvenom meni, (slučaj mrzovoljno odmahuje glavom, nezadovoljan ovim prilično smelim i suptilno arogantnim svojatanjem), započeti tekst koji bi urodio komercijalnim, suvislim ili pak interesantnim plodom.
***
Dakle nije vam trebalo puno da (izazvani simboličnom predstavom pauze u vidu zvezdica iznad) shvatite suštinu moje poente i nakon prve toliko proste rečenice, da bi je se i rođena majka postidela, rodbina odrekla, a nastavničko veće izbacilo iz škole.
Sve to je posledice one, svima nam dobro znane, stare, legendarne, piščeve blokade.
Dakle, to je ono trpno stanje u kome subjekat ima milion objekata u glavi, (ovom slučaju misli, rečenica i sl.), ali je u nemoći da iste istrese napolje.
Op.a. (ukoliko subjekat ne poseduje misli, rečenice i ostalu gamad, onda je reč o mentalnoj blokadi, ali o tome više u nekom od narednih postova)
Tako nagomilane, misli stvaraju blokadu u području piščeve svesti (ukoliko je ovaj poseduje) i teraju ga da poseže za pomoćnim sredstvima za odčepljavanje, figurativno rečeno, ’odvodne cevi’ za inspiraciju.
Ta sredstva su nam svima takođe dobro poznata, nekima isuviše dobro, a nekima su postala toliko bliska da teško mogu zamisliti život bez istih. Mali je broj onih, a tu spada i moja malenkost, koji se takvih derivata klone kao đavo od krsta. Naravno govorim o alkoholu, drogama i duvanu.
Nakon uživanja određenih tvari iz ovih skupina, nekim ljudima se otvore vrata percepcije, (ne bojte se, neću pisati o Kastanedi, Haksliju i sl.) rušeći blokadu, te tako omogućavaju izliv svega onoga, što je tako nestrpljivo čekalo da izađe napolje, ali sada već mutirano, i preoblikovano do neprepoznavanja. Ovakav postupak je nekima urodio plodom i izrodio nešto što bi kritičari mogli ukrasiti pridevom genijalnog dela, dok je one manje srećne, odvukao lagano u propast.
No, kako u ovom tekstu, reč genijalno ima ulogu oksimorona, tako ćemo je ostaviti negde u zapećku, da ćuti, plete čarape i čeka bolju priliku za udaju.
Dakle, kako prebroditi blokadu, brez pomoćnih sredstava?
Neko reče da je dobar način za razbijanje iste jedan od onih kada autor uzima olovku u ruke (iako naravno u njegovom umu nema ni traga od ideje koja bi držala reči i misli na okupu) i zapušta se u jednu svojevrsnu proznu avanturu, pišući šta god mu um u datom trenutku diktira, pa makar to bio i recept za bakine vanilice, ne mareći o činjenici da bi se ishod takve avanture mogao okarakterisati i epitetom pogubnog.
Pusiti um da slobodno luta je jako ozbiljna stvar. Nikada ne znamo gde će nas odvući* (uzmimo za primer neke istorijske ličnosti, poput Buša, ili Hitlera), a u svakom trenutku moramo biti spremni da preuzmemo odgovornost - što autor ovog teksta neće učiniti shodno jednostavnom obrazloženju koje nas prosvetljuje kompleksnom istinom, a koja glasi:
Autor ne može snositi punu odgovornost za sopstvene misli, ukoliko su iste posednute- opsednute, izmenjene, opstruisane, cenzurisane, osakaćene, ili osiromašene od strane jednog bezobrazno smelog nametljivca, (daemon domesticus vulgaris) iliti (čuveno Nešto), da bi potom te iste misli bile nameštene, izvrnute, izbušene, izrešetane, samljevene, sažvakane i ispljunute u vidu raznovrsnih tekstova sumnjive prirode i baljezgavog karaktera.
No, pisac je svakako u stanju da misli pusti na slobodu, ograničavajući se od ikakve odgovornosti, ne bi li sebi dao bar malo oduška i pročistio razum od intelektualnih toksina.
UPOZORENJE NEDUŽNOM ČITAOCU: Sledeći redovi nose rizik visoke kontaminacije vašeg moždanog sadržaja! Predugo izlaganje ovom tekstu može imati kobne posledice po vaš intelekt, zdrav razum, a neretko i duševni mir.
Priča za rušenje blokade
Kako je nastala ova priča? E, pa, sedite, ispričaću vam. Znate, pisanje priče i nije neka mudrost, videćete i sami. Poneki čitaoc, sumnjičavog karatktera, možda sada u neverici odmahuje glavom, ali dokazaću mu suprotno.
Dakle uzmimo za primer ovu. Ona kao što će te videti ima određene karakteristike koju bi svaka priča trebala da poseduje, poput uvoda, zapleta, kulminacije, razrade, raspleta ili zaključka. Najteže je početi, ali kada autor jednom smisli dobar uvod, posle ga više ništa ne može zaustaviti. On se, naime, razmeće bogatsvom svojih rečenica, apozicijama, metaforama, elegijama, epitetima i svakolikim sličnim ukrasima koji doprinose milozvuku jedne priče. Reči se zapliću, prepliću, redaju, gomilaju, koprcaju, rastu i razmnožavaju se, čikajući čitaoca da ih upija poput spužve, željno iščekujući naredne redove, iza kojih se krije jedan neverovatan zaplet. On naravno služi da zagolica maštu nevinog čitaoca, ulije mu nadu, namami, navuče i natera da priču čita dalje, bez obzira na sve. Naravno uvek će se naći neki čitaoc jakog karaktera, u stanju da lupi šakom od sto i odustane od čitanja, iz raznovrsnih razloga koje ovde nećemo nabrajati, i kvariti još uvek nepoznat dojam čitave priče.
(Kod takvih čitalaca mentalna jačina se obično pokaže kao dijametralno suprotna karakternoj). Ovo je kao što vidite očigledan primer blage digresije, koja služi piscu da proširi priču suvišnim i krajnje nepotrebnim mislima, dok se ne pojave one konkretne, tj. bitne za dalji razvoj priče.
Koristi se proizvoljno. (Ona takođe može doprineti expanziji teksta, dakle proširivanje istog je direktno proporcionalno s brojem digresija, zatim pojačati utisak o pismenim sposobnostima autora, te naposletku testirati strpljenje čitalaca).
Potom sledi naravno kulminacija, vrhunac iliti klimaks. Njemu pripada glavna i najteža uloga: zaintrigirati nedužnog čitaoca do granica izbezumljnosti, obećati kule i gradove, ne ostaviti ravnodušnim (po svaku cenu), udvostručiti količinu dramskog efekta, količinu napetosti dići na kvadrat i time izazvati bujicu raznoraznih emocija i time prikovati pažnju do samog kraja priče, ma kakv god on bio. (Ako je uspešna, kulminacija obično dovede čitaoca u posebno psiho-fizičko stanje, blisko hipnozi, (tzv. pridobijanje čitalaca))
Neki se sad češkaju po glavi sa, ‘Šta koji moj...’, a oni kulturnijeg rečnika sa, ‘Šta je pisac hteo da kaže’ izrazom lica, ali dozvolite mi, na kraju krajeva nije ni bitno šta je pisac hteo da kaže, bitno je da je uspešno srušio blokadu, svojevrsnom pričom, prilično sumnjivog kvaliteta.
Tako dođosmo do raspleta, gde je već svima jasno kako se priča završava... :D