HIPERBOLIČNI PARABOLOID
Tako bih volela da bar jedan unos započnem kako treba, s dozom klasike i zrele, suvisle ozbiljnosti, što bi po logičnom sledu dodgađaja eventualno dovelo do pokušaja eskalacije istog u nešto nadasve čitljivo, primamljivo i manijakalno uporno da se putem svoje megalomanske ambicije približi statusu jednog sasvim običnog dnevnika.
Međutim, vrlo je velika razlika između onoga što bih volela i onoga što radim. Uzrok je kao što se da pretpostaviti, khm, ono Nešto, a posledica, priličan skup baljezgotina upakovanih tako da poprime izgled teksta.
Autor naravno, nikada ne propušta priliku da uputi upozorenje i izvinjenje nevinim čitaocima (ako ih uopšte i ima) zbog opsesivno-kompulsivne potrebe da navedene baljezgotine smešta na papir i objavljuje u (do sada) skromnim količinama.
Naravno i ovaj put sam imala želju da napišem jedan sasvim pristojan tekst, koji bi obuhvatio univerzalnu temu živtone monotonije, i bio začinjen izvesnim brojem neizrečenih emocija, nagomilanih frustracija i paradoksalnih situacija. No, još pre samog početka shvatila sam da bi se sve to ustvari pretvorilo u jedan blago mučan proces kopanja po duševnoj bašti, za koji autor još uvek nije spreman.
(iako mu je ašov već pri ruci kao i podrška imaginarne čete seljaka)
Možda i jesam spremna, ali se zavaravam i izbegavam součenje sa istinom.
’Istina oslobađa’, dobacuje mi Nešto, ali isto tako znam da istina može i da zaboli.
(Tri zvezdice, kao simbol elegične pauze)
(u svrhu što boljeg dramskog efekta audiovizualizirajte neku srcedrapajuću muziku, crknuto mače i miris pečenog kestena)
Istini za volju, pristojni tekstovi su ionako precenjeni. Kao i markirana garderoba,ali o tome neki drugi put.
Hmm, opet baljezgam, opet digresija i nepotrebna retardacija prilično šuplje priče,
koja ne vodi ni čemu, i koju autor očajnički pokušava da zakrpi, prilično jadnim kombinacijama osiromašenih rečenica.
Ovog puta reč RETROSPEKCIJA me blago potapša po leđima, i taman kad sam se spremila da je otresem kao ciganče slinu, savest me zagriže onako krvnički te reših da otvorim dušu.
Dakle, već izvesno vreme autor se oseća usamljeno.
(Eto napisah, ništa strašno, trebala bih to češće da radim)
(negde između zaglušujuće buke kreirane od strane imaginarne čete seljaka kojom se obično izražava masovno oduševljenje i buke kreirane od strane sivih moždanih ćelija nevinog čitaoca, a kojom se obično izražava vređanje inteligencije, začu se i glas kojeg se autor najviše i pribojavao)
-Ha, ha, ha, ti usamljena!? Pored toliko ljudi koji te okružuju, ti se osećaš usamljenom?
Ili si luda, ili razmažena do besvesti.
-Volela bih kada bi bar za trenutak poštedeo moj tok razmišljanja, i otišao da prosipaš te jeftino – sarkastične upadice, u kanalizaciju sopstvenog intelekta.
Elem, ako zanemarimo prethodnu digresiju, do izvesnog dela, i naučno dokažemo da autor nije lud (ma koliko se Nešto trudilo da dokaže suprotno), a kamoli razmažen, ostaje nam da se suočimo sa istinom.
Dakle, usamljenost. Tako milozučna i tako nepoželjna reč.
Za duhovno/emotivno/mentalni sklop poput mog, samoća često zna biti jako inspirativna, pa čak i prijatna. No u poslednje vreme, kada mi je potrebno da budem okružena i inspirativnim i prijatnim ljudima, dešava se da deficit istih pokvari moje raspoloženje.
Gde su ti ljudi s kojima bih mogla pričati o umetnosti, snovima, udaljenim zemljama, mitskim bićima, o stvarnosti i fikciji, o knjigama i putovanjima?
Nadam se da su tu negde, samo mi treba vremena da ih pronađem.
Do tada ću usamljenost ubijati praktičnim radom, internetom, knjigama i dobrom starom milkom od jagode.