San
O kako li strašan san usnih!
Zalutala u vremenu i prostoru.
Ni traga osećaju iscrpljujuće, rastuće ništavnosti koja me guta tako halapljivo, na javi, gde vlada razum i logika.
Iskoračila sam iz sebe.
Tako žudno i samouvereno, skinula sam ruho za koje verovah da čini moju suštinu, a ona beše usitinu gorka.
I više od toga, nepoželjna.
I ja je odbacih, svesna da postoji još nešto.
Ispod površine.
I gle! Zaista beše.
...Ali avaj!
Kada izađoh iz sebe, i počeh da rastem, da se širim, u svirepom kovitlacu snage i moći, do zastrašujuće veličine, tada već beše kasno.
Kasno, jer dok sam posmatrala svoje odbačeno ruho, shvatih da ono što se krilo ispod, više nisam ja, već nešto zatrašujuće, van svakog poimanja, čudovišna senka, kiklopskog bića, usnulog u sopstvenoj mržnji, sada probuđenog i snažnog.
I osetih strah.
Istinski.
Iskonski.
Videla sam sebe.
Čudovište.
...a čudovište je gledalo ruho...
I osetilo se još snažnijim i moćnijim, i u tom nadmenom trijumfu, telo ga izdade, pod pritiskom tako drske veličine...
I poče da pada...
...u bezdan...
I bi mi drago, iako sam padala zajedno s njim.