Esej o prevoznim sredstvima javnog gradskog saobraćaja I
Ovaj unos nastao je kao rezultat iscrpljujećeg i nadasve mučnog nastojanja da se podnesu paklene muke, opšte poznate u krugovima običnih smrtnika....
Ne, ne, ne... dopustite da se poslužim eufemizmom, (u suprotnom neću biti shvaćena na zadovoljavajući način, tj. onaj upakovan pod okrilje epiteta OZBILJAN)
Dakle, ukoliko dozvolite sebi, oprostite autoru (na nedostatku smislenog pisanja), i naprosto uverite vaše unutrašnje Ja, Intuiciju ili ’nešto’ u unutrašnjosti vašeg bića (pod uslovom da vaše nešto nije slično mom) da je nastavak čitanja ovih redova vredan vremena i naprezanja očnog živca, možda, apostrofiram, možda se ostatak ovog teksta pokaže konstruktivnijim, da ne kažem interesantnijim od ovog tipičnog lošeg početka.
(Mislim da mi Početak u ovom trenutku žestoko zamera, s ozbiljnom pretnjom da će me tužiti zbog necivilizovanih i neozbiljnih postupaka, kojim ga svaki put prilikom pisanja svrstavam u kontekst Lošeg ,
’’/$&#$&/#$&%$#%Z#$“%...’’ – khm, ovde se pak služi veoma prljavim jezikom ((na opšte čuđenje jezika, koji se maločas okupao)) i nekim vrlo smelim psovkama, koje iz razumljivih razloga ostaju šifrovane)
Međutim, kao što se da primetiti iz aviona, kamiona i ostalih prevoznnih sredstava, da će naredni redovi teško doneti išta interesantno, (Naredni redovi se svojski trude u svakom slučaju), autor će imati razumevanja za svakog čitaoca koji u ovom trenutku shvati koliko je ustvari sabran i normalan, te zahvali Bogu što nema potrebe da piše slične baljezgarije a pritom i šizofreničnu smelost da ih objavljuje, eventualno opsuje i baci se na čitanje dobrog starog Tolstoja s namerom da obraduje svoj koeficijent inteligencije sa još par IQ-ova.
U svakom slučaju, autor ugledajući se na vladiku Danila, nastavlja, sam za sebe!
Dakle, ispočetka.
Eufemizam...,
koncentriši se....,
...još malo...,
Ok, setila sam se!
Namera mi je, još na samom startu, bila iznošenje mišljenja, frustracija, i prljavih čarapa vezanih za javni gradski prevoz.
Onda sam naravno totalno zastranila kao i na svakom, ne usuđujem se reći lošem, početku.
(već smo konstatovali da je to posledica Nešto-vih zlokobnih, mutnih, pokvarenih i apsolutno ljigavih smicalica)
Naime ovaj unos nastao je tokom vožnje (unapred se izvinjavam zbog nečitkog rukpoisa) onim popularnim prevoznim sredstvom koje penzionerima onemogućava stojanje, jer ih prilikom ulaska u isto, gotovo u trenu spopadnu sve moguće, boljke, boleščure i fizičke devijacije, počev od kostobolje, reume, gihta, osetljivog kuka, klimave proteze, pa sve do išijasa i gljivica na nogama.
Naravno do ovako drastičnih manifestacija svega spomenutog dolazi samo ukoliko penzioner uđe i bude primoran da stoji u autobusu. Inače je u stanju da u redovima za hleb, mleko i lekove stoji satima, bez ikakvih posledica.
Nažalost ovom pradoksu još uvek nije utvrđen uzrok.
Naime, ustanovljeno je da je boravak u ovom prevoznom sredstvu koban samo ukoliko penzioner nije uspeo na vreme da spusti svoju mlitavu stražnjicu na slobodno, a neretko i na već zauzeto sedište.
(Međutim prosto je čudo kako saznanje da su ugledali slobodno mesto, leči svaku boljku i naprosto podmlađuje, pa je penzioner spreman i na trku s preponama samo da zasedne)
Nažalost ni ovom pradoksu još uvek nije utvrđen uzrok.
Potom sledi drugi deo, ili faza onomatopeje, gde penzioner počinje da se oglašava, po svaku cenu, tj. onda kada na njega niko od prisutnih ne obraća pažnju.
Oglašavanje se najčešće registruje u vidu hiperbolisanih bolnih uzdaha (ponekad i izdaha), tipa: ’Eeeh, današnja omladina’, ’Uuuh, sad sam od doktora!’, ’Aaaah, ubi me promaja!*
(promaja – imaginarna krvožedna neman, koja napada isključivo penzionere, a obično vreba iza otvorenih prozora autobusa, vozova, stanova, automobila i sl. Nevidljiva je golim okom, ali vremenom je penzioner razvio šesto čulo kojim uspešno predoseća njen napad, i iz mere predostrožnosti i želje da poživi još par godinica, prilikom ulaska zatvara sve prozore, šibere, vrata i sl. (na opšte gušenje, preznojavanje i ispuštanje raznoraznih telesnih miomirisa, ostatka populacije u busu.)
Penzioneru će naravno na ovom činu biti zahvalni samo drugi penzioneri i niko više.
Bez obzira što je naučno dokazano da dejstvo promaje ne može imati letalan ishod, u svesti penzionera ona je i dalje ekvivalent kuge.
Nažalost ni ovom paradoksu još uvek nije ustanovljen uzrok.
(mlađi ljudi je uglavnom doživljavaju kao sasvim bezopasan i prijatan povetarac ili naprosto dašak svežeg vazduha)